Premda je ideja o “ljepoti iznutra” stara nekoliko tisuća godina tek se pojavom komercijalno atraktivnih pripravaka i dodataka prehrani za anti-aging učinak popularizirao novi trend u kozmetičkoj znanosti – nutrikozmetika. Koliko god zanimljivo i primamljivo taj naziv zvučao, ipak je važno naglasiti da kao pojam nije zakonski definiran, iako ga marketing, svakako, voli.

Pojam nutrikozmetika spaja prehrambenu i kozmetičku industriju, a konačni rezultat takvog “prijateljstva” su dodaci prehrani koji deklariraju kozmetičko-zdravstveni učinak poput otapanja masnoća, hidratacije kože, uklanjanje bora, umirivanje nadražene kože, UV-zaštitu itd. Takvi pripravci predstavljaju pravu malu revoluciju u kozmetologiji i kozmetičkoj dermatologiji, jer postižu izvrsne rezultate u kombinaciji s lokalnom terapijom (kreme, serumi) i suvremenim instrumentalnim metodama.

Kako iza svakog upalnog procesa stoji teorija o slobodnim radikalima kao glavnim i odgovornim “krivcima”, antioksidansi ili “hvatači” slobodnih radikala potvrdili su se kao najčešći sastojak nutrikozmetičkih preparata. Oštećenja stanica i kaskadne upale u organizmu, potaknute raznim vrstama stresa iz okoliša, mogu značajno pridonijeti oštećenju DNA i karcinomima, a koža vrlo često odražava stanje sveukupnog zdravlja organizma. Mnogi dermatolozi danas se slažu da je pojava dehidracije kože, crvenila i niza iritacija, hiperpigmentacija i slično, očiti znak da se u organizmu zbivaju potencijalno škodljive promjene i upalni procesi koje treba sanirati na vrijeme. Čak su bore i sunčane pigmenne mrlje (fotooštećenja) indikativne da se u koži zbiva oksidativni stres.

Antioksidansi su prirodno prisutni u voću i povrću, no vrlo je teško pojesti toliku količinu određene hrane da se postigne djelotvorna koncentracija, pa se oni preporučuju u obliku standardiziranih dodataka prehrani. Kao vodeći među takvim peroralnim „nutrikozmetičkim„ pripravcima izdvojili su se oni koji su namijenjeni koži izloženoj UV-zračenju da bi se na vrijeme spriječilo ubrzano starenje kože (tzv. photoaging) zbog oksidativnih procesa. Jedan od popularnijh sastojaka u njima je upravo astaksantin.

Kada je Mrtvo more poprimilo crvenu boju umjesto modre, glavnim „krivcem“ proglašena je alga Dunaliella salina koja je sintetizirala velike količine karotenoida, među kojima i astaksantin. U godinama koje su slijedile i drugi su karotenoidi, uz beta-karoten, počeli dobivati na značaju…

Već dulje vrijeme određeni fitoekstrakti prepoznatljivi su po svojim fotozaštitnim svojstvima i sastavnicama poput antioksidansa (karotenoidi, flavonoidi i drugi polifenoli, tokoferoli, vitamin C i drugi). Poznato je da su karotenoidi zaista superiorni sastojci u borbi protiv slobodnih radikala, a u obliku dodataka prehrani posljednjih su godina bili vodeći sastojci u formulacijama za zaštitu od sunca.

U skupinu karotenoida kao sekundarnih biljnih metabolita i pigmenata odgovornih za žutu, zelenu, crvenu ili narančastu boju biljaka, te prekursora vrlo važnog vitamina A, spada više od 600 spojeva. No, astaksantin se pokazao kao jedan od vodećih karotenoidnih spojeva u suvremenoj dermatofarmaciji, posebice u anti-age proizvodima i fotodermatologiji.

Astaksantin je po svojim svojstvima srodan beta-karotenu, luteinu i zeaksantinu s kojima se u mnogobrojnim studijama vrlo često uspoređivao. Taj crveno-narančasti karotenoid u prirodi se može naći ne samo u biljnim, nego i u morskim izvorima (antarktički kri, losos, škampi, jastog), a proizvode ga i neke bakterijske vrste (Brevibacterium, Mycobacterium lacticola, Agrobacterium auratim, Haematococcus pluvialis) i kvasci vrste Phaffia rhodozyma. Sisavci nažalost ne mogu sintetizirati astaksantin, pa ga je zato potrebno unijeti putem prehrane ili dodataka prehrani.

Unatoč mnogobrojnim prirodnim izvorima, astaksantin se može i kemijski sintetizirati, premda takav sintetski uglavnom primjenjuju u prehrambenoj industriji, i to prilikom dodavanja bojila ribljim namirnicama. Ružičasta boja člankonožaca rakova, poput škampa i jastoga, upravo proizlazi iz algi koje oni konzumiraju. Čak i neke ribe imaju blago narančasto-crvenkastu boju zbog astaksantina iz algi kojima se hrane. Najočigledniji primjer je prepoznatljiva ružičasto-narančasta boja filea divljeg lososa. Komercijalne farme za uzgoj riba i rakova obično dodaju astaksantin u njihovu prehranu da bi nadomjestile nedostatak prirodnog izvora astaksantina (putem algi). Osim zbog boje, astaksantin je važan i za njihov optimalan rast i preživljavanje.

Najbogatiji izvor astaksantina u prirodi svakako je mikroalga H. pluvialis koja u svojim stanicama sadrži više od 80% astaksantina. Zahvaljujući njezinom izuzetno brzom rastu i visokom sadržaju astaksantina, najviše se koristi u industrijskoj proizvodnji za farmaceutsku namjenu.

Premda su mnogobrojne in vitro i in vivo studije pokazale pozitivne učinke astaksantina na nekoliko fizioloških procesa u organizmu, svoju najveću popularnost astaksantin je stekao zahvaljujući sve većem trendu anti-age dodataka prehrani i umanjivanja štetnih posljedica fotostarenja kože. Još veći značaj astaksantin je dobio nakon što se pokazalo da su njegovi učinci na prevenciju fotostarenja i fotooštećenja kože statistički značajno bolji u usporedbi s njegovim srodnicima - beta-karotenom i luteinom, koji su svakako utrli put primjeni karotenoida u dodacima prehrani s primjenom u dermatofarmaciji. U prilog astaksantinu ide i činjenica da se pokazao iskoristivijim u humanim fibroblastima u odnosu na beta-karoten i kantaksantin. Upravo zato se i sve više koristi umjesto dotada popularnih karotenoida.

Karotenoidi su već poznati po svojoj glavnoj ulozi u neutraliziranju štetnih sloobodnih radikala, no ono što se manje zna je da stupanj reaktivnosti karotenoida u tijelu ovisi ne samo o vrsti karotenoida, nego i o prirodi slobodnih radikala s kojima bi oni trebali ulaziti u interakciju. S obzirom da je astaksantin, kao i vitamin E, lipofilni antioksidans (topljiv u mastima), on svoje pozitivne učinke ispoljava na membranama i tkivima koji obiluju lipidim. To je od presudne važnosti za kontrolu integriteta stanica tijekom izlaganja UV-zračenju, kada dolazi do pokretanja kaskadnih štetnih reakcija i lipidnih peroksidacija zbog slobodnih radikala.

Astaksantin ima superioran preventivni učinak na fotoinducirane promjene u koži, jer sprječava nastanak promjena uzrokovanih UVA-zračenjem, odgovornih za ubrzano starenje kože (UVA: A kao aging), ali i nastanak zloćudnih tumora kože. U dermatologiji je sve omiljeniji kao dodatak prehrani zbog supresije hiperpigmentacija induciranih UV-zrakama, inhibicije sinteze melanina, smanjenja sveukupnih posljedica fotostarenja kože i smanjenja vidljivih bora (posebice u topikalnoj primjeni). Studije su pokazale da astaksantin može poboljšati i zdravlje i izgled kože na nekoliko načina: uklanja vidljive bore i borice, smanjuje podbuhlost periokularnog područja, održava optimalnu vlažnost kože, smanjuje upalne procese u koži, te optimizira melanogenezu.

Da bi se ispitala učinkovitost i sigurnost dodataka prehrani sa sadržajem astaksantina s namjenom sprječavanja (ili odgode) fotostarenja kože, provedena je 4-mjesečna nasumična, dvostruko slijepa studija. U njoj je 40 ispitanika nakon izlaganja UV zračenju pokazalo poboljšanje reljefa kože, bolje stanje kože i održanje njenih regenerativnih procesa u odnosu na kontrolnu, placebo skupinu.

Također je zanimljiva studija u kojoj je 49 žena srednje dobi nakon 6 tjedana peroralne primjene astaksantina imalo poboljšano stanje kože, smanjenje bora i povećanu elastičnost kože. Niz studija je pokazao: astaksantin je i do 1.000 puta snažniji antioksidans od alfa-tokoferola; ima do 40 puta snažniji učinak od beta-karotena; te nema prooksidativni učinak koji se u međuvremenu pripisao beta-karotenu i likopenu. Sve navedeno izdvaja ga u odnosu na ostale antioksidanse u dodacima prehrani za odgodu fotostarenja kože.

Premda nema precizno definirane dnevne doze astaksantina, ona se u kliničkim studijama uglavnom kreće od 2-16 mg. No, čak i u nešto višim dozama nisu zamijećene ozbiljnije nuspojave ili toksični učinci. Neki pacijenti zamjećuju blago narančastu boju fecesa tijekom peroralne suplementacije astaksantinom (zbog malih količina pigmenta koji prolaze probavnim sustavom).

Osobe koje u anamnezi imaju preosjetljivost na astaksantin ili srodne karotenoide, posebice na astaksantin iz algi, kao i pacijenti s narušenim endokrinološkim sustavom te imunokompromitirani pacijenti, svakako ga ne bi trebali uključivati kao dodatak prehrani bez prethodne detaljne konzultacije sa liječnikom ili ljekarnikom. Premda se astaksantin smatra kao siguran (GRAS- Generaly Recognises As Safe) dodatna pažnja tijekom primjene astaksantina potrebna je i kod pacijenata s hipertenzijom, astmom, poremećajima paratireoidne žlijezde, kod osteoporoze i tijekom trudnoće, premda nema studija koje upućuju na njegovu štetnost u tom smislu. Postoje neke sumnje da astaksantin ulazi u potencijalne interakcije s lijekovima kod astme, hormonalnim nadomjescima, peroralnim kontraceptivima, te lijekovima za snižavanje kolesterola.

Svojevremeno je beta-karoten bio jedini karotenoid u kozmetici, pored nekoliko stotina ostalih karotenoida koji su izolirani u prirodi, sve dok nije otkriven astaksantin iz antarktičkog krila i dok 1997. godine nije dozvoljen za kozmetičku primjenu.

Danas je na tržištu dostupan veći broj pripravaka astaksantina u obliku dodataka prehrani, ali je on sve popularniji i kao aktivni kozmetički sastojak (kozmeceutik) u dermokozmetičkim proizvodima. Vrijeme i nove studije svakako bi trebale pokazati je li riječ o najpotentnijem prirodnom antioksidansu, kako ga često vole nazivati…